Ponedeljak, Utorak, Sreda, Vranjske, Petak, Subota..

BORIVOJ RADAKOVIĆ, KNjIŽEVNIK IZ ZAGREBA GOST VRANjA

Seksualnost je bila Borin pokretač

DUŠA GRADA

Neretko se dešava da dramski pisci imaju po koju zamerku koja se odnosi na reditelje koji se usude da njihove tekstove režiraju. Kakav je vaš stav o tome?

Pozorišna predstava nije rad jednog kreativca nego cijelog kolektiva u kojem se poštuju ingerencije. Kao pisac ja obavljam prvi dio posla i osobno se nikad nisam petljao u one dijelove koji slijede, posao reditelja, glumaca, scenografa, kostimografa. Redateljka Andrea Lazić u mom je tekstu kvalificirano i kvalitetno izdvojila vodviljsku dimenziju mog teksta i napravila čistu komediju koja neprekidno silnom energijom hita prema eksploziji na kraju, a meni se njezino čitanje veoma dopalo. Uopćeno govoreći, režiser i glumci imaju pravo interpretirati tekst, nije dopušteno samo izvrtanje slike svijeta koju ima autor.

 

Boravili ste u Vranju nekoliko dana. Razgledali ste grad. Iz kog ugla ste ga posmatrali? Kakve utiske iz Vranja ste poneti?

Oh, boravio sam prekratko da steknem neki jači dojam. A uglovi su bili razni, gastronomski, kulturni.  Mene je zanimala duša grada, a zahvaljujući gospodinu Bojanu Jovanoviću, glumcu pozorišta Bora Stanković, kao i direktoru kazališta Nenadu Joviću, saznadoh štošta o mukama kazalištaraca u Vranju, o njihovu izgorjelom kazalištu i, nažalost, sporom radu i problemima vezanim uz njegovu obnovu. Upoznao sam grupu glumaca entuzijasta koji unatoč tome što nemaju svoju zgradu rade odlične predstave i poništavaju sve predrasude o provinciji i njezinu minornom položaju u odnosu na centar.

 

Posetili ste i kuću Borisava Stankovića. Koliko su po vama značajna takva zdanja i na koji način bi Vranje i država trebalo da brinu o njima?

Zbilja ne bih sebi dopustio da ne posjetim Stankovićevu kuću. Ne, ne mislim da tamo i dalje živi njegov duh, ali taj skroman muzej u prostoru njegove kuće ipak govori o njemu i njegovu vremenu. Nisam dovoljno kvalificiran da govorim kako bi i što trebali činiti grad Vranje i država, ali svakako mislim da pisac veličine Bore Stankovića zaslužuje daleko bogatiji muzej.

 

Za vas erotika nije tabu tema. O tome govorite u vašim knjigama. Čini li vam se da i u Borinim delima ima erotskih segmenata? Ukoliko ima, koliko je smerno i svedeno pisao o tome?

Seks i tjelesnost Bori Stankoviću nikako nisu bili tabu nego čak i pokretači. On je kao naturalist i bio pozvan da govori o nagonima, ali svoje likove nije pretvarao u zvijeri nego u ljude kojima su seksualnost, a s njome i Eros i životnost sputani, uskraćeni ili osujećeni običajima i pritiskom sredine. Bora Stanković je u svome vremenu itekako nadmašivao i puki realizam, a kamoli sentimentalizam u književnost naročito u tvorbi ženskih likova. A ja, kad bi trebalo da istaknem neki od njegovih likova, odabirem pokojnikovu ženu, Anicu.

 

Ako se osvrenemo na dela Bore Stankovića i pokušamo da pronađemo nit koja povezuje vaš opus sa njegovim, obojica govorite o mentalitetu, i razlikama između bogatih i siromšnih i odnosu prema manjinama. Zašto se i u srpskom i hrvatskom  društvu do danas nije ništa promenilo?

Da, nekih stvari iz Stankovićevog vremena danas više nema, ali je mnogo onih koje su došle kao novum a da u društvenom i običajnom smislu i dalje ostaju što su bile i nekoč, pljačka, nepravda, grabež.

 

Sa Hrvojem Osvadićem i Nenadom Rizvanovićem pokrenuli ste FAK festival  koji podrazumeva popriličan angažman. Priredili ste  antologiju lezbejske poezije “Dvije” a u saradnji sa Mattom Thorneom i Tonyjem Whiteom  zbornik “Croatian Nights”. Da li je vaša misija pokušaj “rušenja” predrasuda  koje imamo o seksualnosti, a pri tom ne znamo šta je uzrok?

Što god bilo, meni su u pisanju uvijek na prvom mjestu književnost i jezik, a tek poslije na red dolaze ostale stvari. Ipak, jest, često govorim o seksualnosti jer smatram da se seksualno neslobodnim pojedincem lakše manipulira i vlada. Kršćanska civilizacija u kojoj živimo u startu osuđuje tjelesnost kao grijeh vrlo lako dopušta prikazivanje ubijanja ili mrcvarenja tijela, ali se zgraža i zabranjuje prikaze tijela koja uživaju. Ta izopačenost kršćanske civilizacije naprosto zove da joj se čovjek ruga, pa ja taj zov i slijedim.

 

Kolio su ’rock and roll’  i punk  muzika uticala na vas da svet ili svakodnevicu gledate golim okom?

Meni je najviše značio i na mene je najjače utjecao punk. Izravnost, žestina, energija! Ne skrivaj se kao političar iza fraza, što će ti alegorija ako si hrabar, reci izravno, pljuni jasno: Punk’s not dead!

 

Šta je suština vaše književnosti? Ne bi se reklo da je samo seksualnost i erotika.

Ma naravno, seksualnost kao izvor motiva i tema svakako je važna, ali nikako ne i jedino područje mog interesa. Uvijek sam govorio o trenutnoj politici, trudio se da osramotim političare. Naravno, nemam iluzija. Ništa ja njima ne mogu, ali, eto, veseo sam kad ih ismijem ili uvrijedim. O, to je tako ljekovito.

NISAM JUGONOSTALGIČAR

Svrstani ste među postmodernističke književnike. Prihvatate li meinstrim  kao tok događaja, i obazirete li se na njegov razvoj?

Nekako se trudim da budem prepoznat kao pisac nečega što se zove BPM (beyond postmodernisam), nečega što doalzi nakon te faze suvremene umjetnosti. Odbijam ironiju, draži mi je humor, ne želim reciklirati, radije ću nešto smisliti. A o meinstrimu sve najgore. Čudim se mladim piscima koji imaju premalo želje da donesu nešto novo i radije odabiru što su već drugi uhodali.

 

Degutantno je pitati vas jeste li jugonostalgičar. Da li je kultura  ta koja pored predrasuda, sociološkog i subjektivnog, pravi iskorak samo kroz prizmu govornog područja?

Nisam nostalgičar ni u kojem smislu, pa niti u tom. Nažalost, svi vidimo da ono što smo gordo nazivali kulturom i što smo obožavali kao nadnaravno nematerijalno, biće danas, više nema moć. Zamijenila ju je zabava. I sve ono što se od kulture očekivalo, danas obavljaju zabava i estrada. Ako hoćete, čak i probijanje barijera između dvaju govornih područja. Hajde, ni to nije loše. Kultura nas dijeli- estrada nas spaja.

 
PROFIL

Borivoj Radaković (1951) rođen je u Zemunu, a živi u Zagrebu. Diplomirao je jugoslovensku i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavio je roman Sjaj epohe  (1990), knjigu priča Ne, to nisam ja (1993/1999) i zbirku priča Porno (2002). Poznat je i kao dramski pisac. Komad o navijačima zagrebačkog Dinama, Bad Blu Bojsima, Dobrodošli u plavi pakao bio je pozorišni hit u Hrvatskoj, kao i njegova druga drama, Miss nebodera za miss svijeta. Obe drame izvođene su u zagrebačkom kazalištu Kerempuh. Njegova treća drama Kaj sad?, za koju je dobio niz nagrada u Hrvatskoj, postavljena je na velikoj sceni Beogradskog dramskog pozorišta u režiji Egona Savina. Borivoj Radaković preveo je čitav niz važnih naslova iz savremene engleske književnosti. Jedan je od organizatora i selektora FAK festivala u Hrvatskoj. Ovdašnja publika se prvi put susrela sa autorom na festivalu FAK-JU! u Beogradu, septembra 2001. Smatran doajenom nove hrvatske književne scene, Radaković je stekao kultan status kod mlađe urbane publike i «intelektualnijeg» čitateljstva sklonijeg strasno zaigranom jeziku. Njegov jezik je fascinantna magma u kojoj se prožimaju strast i ratio, tradicija i ludizam, dok u njegovoj polilingvističkoj strasti posebno mesto zauzima interes za sleng i dijalekte.

 

 

 

Pratite VRANJSKE na VIBERU:
http://chats.viber.com/vranjske